Stare fotografije Prčanja s kraja prošlog vijeka okupile su u Domu kulture brojne turiste i mještane, koji su evocirali uspomene na nekadašnji Prčanj. Postavku od 87 fotografija i šest pjesama o Prčanju čiji su autori Prčanjani (Božo Usanović, Vlado Brguljan, Miloš Milošević, Maksim Zloković) priredila je Mira Dimić iz Beograda, potomak porodice Đurović, koja 600 godina živi na Prčanju.
– Izložbu sam priredila u čast mom ocu Vinku Đuroviću koji je umro prije 55 godina. Ove njegove fotografije sada su dokument onoga vremena, a on je obožavao svoj rodni kraj. Slikao je kuće i njihovu ljepotu u skladu sa prirodom, sa potrebama ljudi. Ovo je napravljeno zahvaljujući Mjesnoj zajednici Prčanj, a naročito gospodinu Zoranu Brguljanu – kazala je na otvaranju izložbe Mira Dimić. Fotografije su nastale poslije 1945, a ima i onih između dva rata. Mira je rođena i živi u Beogradu, a ovdje je dolazila kod đeda Eugena Đenka Sbutege, na lokaciji Tre sorele, gdje je provodila školski raspust. Ne izlaže prvi put na ovom mjestu, a glavna motivacija joj je ljubav ka precima.
– Ovo je moja druga izložba ovdje, prije par godina priredila sam izložbu stotinu razglednica Prčanja. Moja porodica Đurović je ovdje od 1470. godine, prema tome, posisala sam ljubav za rodni kraj s majčinim mlijekom. Djetinjstva se sjećam po Prčanju koga više nema, uglavnom po kupanju i po strogim babama. Imala sam 14 godina kada je đede umro, a sve se promijenilo kada je moj otac umro, imala sam 17 godina. Sada sam penzioner, inače završila sam čistu hemiju na Prirodno-matematičkom fakultetu u Beogradu, a cijeli radni vijek sam provela kao bibliotekar Narodne biblioteke Srbije, s tim što su sve knjige iz oblasti prirodnih nauka dolazile kod mene na sto da ih obradim – kaže Mira za „Dan”.
Nada Đurović, Mirina rodica (njihovi očevi su rođena braća), kaže da su tada građevine bile ljepše, sada je na djelu beton, u koji se stara arhitektura utopila. Sve se mijenja, pa i ljudi, primjećuje 81-godišnja Nada, koja je svakog ljeta u društvu 94-godišnje prijateljice Mile Ajzenštajn-Stojić iz Zagreba.
Fotografije nas vraćaju u prošlost, a pored vizuelnog doživljaja, publika je imala priliku da uživa i u prelijepim stihovima, nadahnutim ljubavlju ka zavičaju. Sve bi te pjesme mogle da se ukoriče u jednu lijepu publikaciju, primjećuje etnolog Mileva Pejaković Vujošević, direktorka Pomorskog muzeja.
– Ove crno bijele fotografije bi trebalo da vide moderni fotografi koji koriste digitalnu tehniku. Ponosna sam što neko čuva ovo neprocjenjivo blago, što su se otvorile neke biblioteke, fototeke. Prošlo je 60 godina od tada, ali fotografije su sačuvale to doba od zaborava. Voljela bih da vidim i postavku „Boka nekad i sad“ – stara i nova fotografija okom modernih fotografa, da to bude putujuća izložba, ali da to ne bude samo Prčanj, nego i ribarski Muo, Dobrota..., kazala je Pejaković Vujošević za „Dan”. M.D.Popović
O ocu s poštovanjem
Mirin otac, inženjer Vinko Đurović je po završenoj Gimnaziji u Kotoru počeo studije građevine u Beču, a završio ih u Beogradu. Cijeli radni vijek bio je redovni profesor Nacrtne geometrije, šef katedre za nacrtnu geometriju i dekan Građevinskog fakulteta u Beogradu. Objavio je osam udžbenika, a njegova „Nacrtna geometrija“ iz 1950. i posthumno izdanje 1961. godine, u izdanju Naučne knjige, doživjela je 14. izdanje 1993. godine. Projektovao je mnoge javne zgrade i kuće, u Beogradu: Dječja klinika u Tiršovoj ulici, Pravni fakultet, Zadužbina Ilije Kolarca, Mašinska laboratorija Tehničkog fakulteta, Igumanova palata na Terazijama, Katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije, Gimnazija u Lekovcu, internati u Peći, Boru, Novoj Varoši... U Boki kotorskoj najpoznatija je bolnica „VasoĆuković“ u Risnu.
Izložene fotografije, kao i spisak prčanjskih kuća, objavljen u reprint izdanju knjige „Prčanj“ don Nika Lukovića, rezultat su njegove ljubavi prema fotografiji, rodnom kraju, a istovremeno su bile dio njegovog proučavanja građevinarstva Boke i podloga za stručne naučne radove. Umro je u Beogradu kao aktivan profesor, a sahranjen na Prčanju po sopstvenoj želji.
Tri sestre i oficir, nekad i sad
Ova postavka bila je povod i da se starosjedilac Božo Usanović prisjeti prčanjskih fešti, maskenbala, kada su 1977. godine on i njegova supruga Janja, komšinice Mileva Konjović i Zore Čičarević, bili maskirani kao kapetan i „Tre sorele“. Svoju pjesmu koja je u Mirinoj postavci, posvetio je upravo njima.
– Pjesmu sam napisao jer je naš nastup pod maskama tada imao velik odjek u javnosti. Ona je odavno željela da se maskiramo pod tom maskom „Tri sestre (Filomena, Gracijana i Agneza) i oficir“, a kako je radila po gospodskim kućama, onda smo pomalo sakupljali rekvizite – lepeze, šešire, mašne, đinđuve, odijelo, cipele. Pokojni kapetan Bepo Apolonio je čuo da ćemo se maskirati, pa mije poklonio kompletnu uniformu kapetana trgovačke mornarice, kapu sa činovima...